Ryan Coogler se vraća sa svojim dosad najambicioznijim projektom Sinners – dramom smještenom u vrijeme zakona Jima Crowa, koja je ujedno i horor s vampirima, uzbudljiv i bogat simbolikom. Ovo je do sada najbolji film 2025. godine.
U svom najvažnijem djelu, „Kapital“, Karl Marx je opisao kapital kao „mrtvi rad koji, poput vampira, živi samo sišući živi rad – i živi više, što više rada siše.“
Bez obzira jeste li pristalica bradatog revolucionarnog socijaliste ili ne, njegov izbor riječi otkriva dimenziju vampira koju rijetko viđamo na ekranu.
Više o detalja filmu možete pročitati na Imdb.
Ova mitska bića nebrojeno puta su korištena kao metafore za požudu, pubertet, ovisnost o drogama – pa čak i dehumanizirajuću radnu kulturu, kao u nedovoljno cijenjenoj horor-komediji Bloodsucking Bastards iz 2015. sa Pedrom Pascalom – ali rijetko kao politička parabola.
Vampiri kao metafora kapitalizma i rasizma
Sada nam Ryan Coogler (Fruitvale Station, Creed, Marvelovi Black Panther filmovi – i, nadamo se, nova verzija The X-Files) donosi vampire kao kolonijalne parazite s jasnim apetitima za prisvajanje.
Smješten u duboki jug SAD-a za vrijeme Jima Crowa, Sinners prati blizance Smokea i Stacka, koje tumači Cooglerov vjerni saradnik Michael B. Jordan. Nakon ratnog iskustva i perioda provedenog radeći za Ala Caponea u Chicagu, vraćaju se u rodni Mississippi. Tamo kupuju zemljište s napuštenom pilanom od čovjeka za kojeg se priča da je bivši član Ku Klux Klana, s namjerom da otvore džuk džoint (muzički klub). Za veliko otvaranje angažuju svog mladog rođaka „Preacher Boy“ Sammieja (debitant Miles Caton), već tada izuzetno talentiranog bluz muzičara.
Uskoro okupljaju šaroliku ekipu: muzičara i ljubitelja alkohola Deltu Slima (Delroy Lindo), vlasnicu prodavnice Grace (Li Jun Li), simpatičnog izbacivača Cornbreada (Omar Benson Miller) i Smokeovu bivšu djevojku Annie (Wunmi Mosaku), koja je kuharica i – zgodno – vudu sveštenica. Prava „žurka“ može početi.
Napetost raste kada se pojavi Mary (Hailee Steinfeld), Stackova bivša. Iako je zajednica srdačno prihvata, njen dolazak, kao bijele žene, izaziva zabrinutost. Posebno kada trojica bijelaca, koje predvodi Remmick (Jack O’Connell), zakucaju na vrata…
Ako ih puste unutra – ugroziće sigurnost zajedničkog prostora. Ako ih odbiju – glas bi mogao doći do KKK-a.
Coogler polako gradi priču prije nego što pređe u punokrvni horor – i to s razlogom. On strpljivo postavlja temelje i stvara zanosnu atmosferu, čineći bogatiju i složeniju drugu polovinu filma još upečatljivijom.
U tom smislu, Sinners neizbježno podsjeća na još jedan vampirski klasik – From Dusk Till Dawn Roberta Rodrigueza, koji također prati dva gangsterska brata i kulminira u klubu. Ipak, iako su možda slični u tempu i mjestu radnje, namjere su im potpuno drugačije.
Igre gladi: Izlazak sunca na žetvi – najskuplji među frančizom.
Sinners – Bluz kao oružje i utočište
Coogler prikazuje bluz ne samo kao dragocjenu vezu s prošlošću i simbol snage nakon ropstva, već i kao duhovno utočište koje se može iskoristiti. U jednoj sceni on doslovno prikazuje moć muzike kao ritualnog spoja, scena koja će zasigurno ući među najupečatljivije trenutke filma u 2025. godini.
Uprkos svim alegorijskim slojevima – kojih zaista ima mnogo -Sinners ne zaboravlja da bude i prokleto dobra zabava u kinu. Nekako se ti simbolični slojevi sudaraju i nadopunjuju, stvarajući uzbudljiv film koji dodatno dobija zahvaljujući glumi Michaela B. Jordana – kako kao uglađeni Stack, tako i kao emotivniji Smoke. A čovječe, kako mu samo dobro stoji odijelo.
Potonji posebno zaslužuje pohvale – Sinners je prava škola montaže. Duže sekvence prate ritam blues muzike i pojačavaju tenziju, dok brzi rezovi dodatno pojačavaju horor elemente i začinjavaju humor.
Ono što sprečava Sinners da bude apsolutni nokaut je jedan manji nesklad: finalna konfrontacija. Nakon što je pažljivo izgradio sve elemente, savršeno izveo kulminaciju i čak se naklonio Carpenterovom The Thing kroz scenu povjerenja u krugu sa bijelim lukom, konačni obračun između preživjelih i horde krvoločnih gadova ipak djeluje pomalo ubrzan.
Nemojte propustiti odjavnu špicu jer Coogler nam donosi dva posljednja iznenađenja.
Istina, ovakve scene su često gubljenje vremena ili jeftin teaser za neki novi Marvel multiverzum. Ali u slučaju Sinners, prva mid-credit scena je ključna – emocionalna i duboko zadovoljavajuća, sa izvanrednim cameo nastupom prave blues legende. Ona zaokružuje cijelu priču i predstavlja njen pravi završetak.
Druga scena je dodatna prilika da čujemo Catona kako pjeva – a takvih prilika nikad nije previše.
Tek kada pogledate film do kraja – uključujući i ova dva epiloga – moći ćete u potpunosti cijeniti koliko je Cooglerova vizija vampira odvažna i originalna. On nije samo politizirao vampire; napravio je jedan od najboljih filmova godine.
