Kasbah – zrak je ispunjen mirisom mandarina i svježih bageta – mnogi kulturni dragulji čekaju da budu otkriveni u labirintnim ulicama alžirske prijestolnice. Tragovi kolonijalne prošlosti sada su jedva vidljivi.
Kad mujezinov poziv na molitvu odjekne uličicama starog grada, stotine vjernika hrle u džamiju Ketchoua u Alžiru. Na trgu prodavači prodaju mandarine, svježe bagete i zimske jakne. Stariji muškarci sjede na stepenicama pred pročeljem od tirkiznih pločica. Dva minareta od pješčenjaka s okolnim balkonima i malim kupolama zatvaraju pročelje, tipičnu sjevernoafričku džamiju u maurskom stilu.
Na stražnjoj strani čeka vas neobičan prizor: tamo se džamija može pohvaliti još jednim tornjem u kojem se nalazi masivno crkveno zvono, relikt francuske kolonijalne prošlosti. Kasbah, stari grad Alžira, sastoji se od kuća nasumično naslaganih jedna do druge i jedna na drugu, naizgled pripijenih uz strmu padinu s pogledom na Sredozemno more. Neke su uličice toliko uske da možete dodirnuti zidove s obje strane ispruženim rukama. Često su uličice toliko strme da su izgrađene u stepenicama.
Kasbah Alžira – biser UNESCO-ve svjetske baštine
Alžirska Kasbah jedan je od najšarmantnijih starih gradova na Mediteranu. Zbog dugog građanskog rata, ostao je uglavnom netaknut od strane turizma. Rat je odavno završio i iako postoje muslimanski ekstremisti – kao i u drugim arapskim zemljama – sve više stranih posjetitelja vraća se u Alžir. Stanovnici Kasbe iznimno su prijateljski raspoloženi prema gostima; nema ni traga nametljivim turističkim vodičima ili prodavačima suvenira.
Činjenica da je UNESCO uvrstio ovo kaotično naseljeno brdo na svoj popis svjetske baštine također je posljedica arhitekture kuća. Izgrađene su na način da ih nepodnošljivo ljetno sunce nepotrebno ne zagrijava. Zidovi imaju samo sitne prozore, a bijelo okrečena pročelja često imaju rizalite poduprte kosim drvenim gredama. Iz daljine izgledaju poput prevelikih češljeva. Mnogi ulazi ukrašeni su pločicama s jarkim uzorkom.
Tragovi kolonijalne prošlosti i borba za obnovu
Posljednjih godina brojne kuće u Kasbi su propale. Pogotovo u jesen, kada jake kiše udaraju Alžirom, stari zidovi od blata se više puta ruše. Nekoliko organizacija radi na obnovi ugroženih kuća. Međutim, modernizacija sporo napreduje u uskim uličicama. Vodovodne i kanalizacijske cijevi hitno trebaju popravak. Oni koji si to mogu priuštiti sele se u drugi dio grada.
Tragovi kolonijalne prošlosti postupno se brišu. Na jednoj kući još je uvijek čitljiva kamena ploča koja ukazuje na to da se ondje nekoć nalazio sud. Zgrada kolonijalne “Nacionalne knjižnice” nedavno je obnovljena, ali natpis je skriven ispod ploče od šperploče. U Kasbi je opipljivo da brutalni rat za neovisnost iz 1950-ih i 60-ih i dalje zaoštrava odnose između Alžira i Francuske.
Na ulazu u džamiju Ketchoua, koju su Francuzi pretvorili u crkvu, sada je u mramoru uklesana pjesma o trajnoj prirodi islama. Dani kada se ovdje služila misa u prisutnosti francuskog cara Napoleona III., a skladatelj Camille Saint-Saëns svirao orgulje, davno su prošli. Danas se imamova petkom propovijed emitira preko zvučnika. Oni koji ne idu u džamiju sjede na vratima ili na stepenicama i slušaju. 30 minuta inače užurbane ulice su tihe.
Naslovna fotografija: SEBA Abdouellah, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons
