Aleksandar Stanković (rođen 8. travnja 1970.) hrvatski je radijski i televizijski voditelj, novinar i pisac, najpoznatiji kao urednik i voditelj političke TV emisije „Nedjeljom u 2”. Više od dva desetljeća Stanković svakog tjedna razgovara s istaknutim gostima u ovoj kultnoj talk-show emisiji HRT-a, što ga je učinilo jednim od najprepoznatljivijih lica hrvatske televizije. Osim uspješne novinarske karijere, Stanković se istaknuo i kao književnik te je kroz svoje knjige i javne istupe ponudio ljudski i otvoren pogled u vlastite životne borbe, uključujući onu s depresijom. U nastavku donosimo detaljan pregled njegova života, karijere i postignuća, odgovarajući na pitanja tko je Aleksandar Stanković i po čemu je značajan hrvatskoj javnosti.
Rani život i obrazovanje
Aleksandar Stanković rođen je u mjestu Bačka Topola (SFR Jugoslavija) 1970. godine, a djetinjstvo je dijelom proveo u Subotici na sjeveru Srbije. Otac Dobroslav bio je vojno lice porijeklom iz okoline Leskovca u Srbiji, a majka Vera iz Hrvatskog Zagorja. Zbog očeva posla obitelj se često selila, da bi se nakon očeve prerane smrti (kada je Aleksandar imao sedam godina) preselili 1977. u Hrvatsku, u grad Karlovac. Stanković je u Karlovcu završio osnovnu školu, a srednju školu (Centar za upravu i pravosuđe) pohađao je u Zagrebu, gdje se obitelj doselila 1985. godine.
Nakon srednje škole, Stanković je upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao pravo 1995. godine s temom o stvaranju Jugoslavije 1918.. Iako je pravo odabrao zbog želje za diplomatskom karijerom, ratna zbivanja i društvene okolnosti početkom 90-ih utjecale su na to da odustane od te ideje – smatrao je da za njegovo ime nikada neće biti mjesta u diplomaciji. Nikada nije radio u struci kao pravnik, već se nakon fakuteta okrenuo novinarstvu, slijedeći svoju strast prema medijima i društvenim temama. Još tijekom studentskih dana pokazivao je sklonosti prema javnim nastupima – bavio se pjevanjem u zborovima, a jednom prilikom zamalo je postao i članom profesionalnog zbora HNK.
Početak novinarske karijere na radiju
Odustavši od diplomacije, mladi Stanković pokušao je karijeru započeti na radiju. Prijavio se 1993. godine na natječaj za radijskog spikera, no nije dobio posao. Ipak, ubrzo nakon diplome uspio se probiti na Hrvatski radio (HRT) – 1995. godine počeo je raditi na prvom programu Hrvatskog radija, u informativno-političkoj redakciji. Marljivim radom napredovao je do urednika unutarnje politike na radiju (2000.), a paralelno se okušao i kao voditelj vlastite emisije. Godine 1998. na Hrvatskom radiju vodi politički talk-show program „Poligraf”, u kojem je stekao prve šire simpatije publike. Upravo je za „Poligraf” dobio i svoju prvu profesionalnu nagradu – godišnju nagradu HRT-a za 1999. godinu. Ovi rani uspjesi na radiju bili su uvod u njegov skori prelazak na televiziju.
„Nedjeljom u 2” – uspon televizijske karijere
2000. godine pokrenuta je političko-talk show emisija „Nedjeljom u 2” na prvom programu HRT-a (HTV1), koja će obilježiti Stankovićevu karijeru. Zanimljivo, idejni pokretač emisije Dubravko Merlić prvotno je za voditelja planirao kolegu Damira Matkovića, no spletom okolnosti to se nije ostvarilo. Umjesto njega, voditeljsku ulogu ponudili su Aleksandru Stankoviću, koji ju je spremno prihvatio. Prva emisija emitirana je uživo 8. listopada 2000. godine, a gost je bio dr. Ivo Sanader, tadašnji predsjednik HDZ-a. U početku je Stanković paralelno vodio i svoj radijski „Poligraf” i novu TV emisiju, no već nakon godinu dana odlučio se u potpunosti posvetiti „Nedjeljom u 2”, koja je ubrzo pokazala svoj potencijal.
Emisija Nedjeljom u 2 ubrzo je postala jedna od najgledanijih i najutjecajnijih emisija Hrvatske radiotelevizije. Već nakon prve sezone, Stanković je osvojio nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolji televizijski talk-show u 2000. godini, što svjedoči o popularnosti formata od samog početka. Koncept emisije jednostavan je ali efektan: svakog tjedna Stanković ugosti jednu aktualnu osobu iz političkog, društvenog ili kulturnog života i vodi s njom jednosatni intervju uživo. Ono što Nedjeljom u 2 izdvaja je Stankovićev stil vođenja intervjua – ne libi se postaviti i najneugodnija ili provokativna pitanja gostima, zadržavajući pritom pronicljiv i ponekad ciničan ton. Zahvaljujući tom polemikom pristupu, emisija često rezultira naslovnicama u medijima te pojačanim interesom javnosti za teme koje otvori.
Stanković je tijekom godina postao poznat po tome što povremeno pomiče granice u TV eteru. Primjerice, u jednoj emisiji skinuo je sako i košulju pred kamerama kako bi simbolično odgovorio na performans gosta, umjetničkog fotografa Stephana Lupina. S druge strane, nije oklijevao ni prekinuti emisiju prije vremena ako bi se gosti ponašali nedolično za javni servis – zapažen je slučaj s riječkim rock sastavom Let 3, kada je zbog provokativnog ponašanja gostiju razgovor naprasno zaključen. Neke je goste i sam Stanković izbacio iz studija, dok su pojedini i svojevoljno odlazili kada im se pitanja nisu svidjela. Ovakvi momenti kontroverze samo su povećali gledanost emisije. Publika je cijenila autentičnost i neposrednost Stankovićevog stila – Nedjeljom u 2 godinama bilježi stalni porast gledanosti, potvrđujući status Stankovića kao jednog od najpopularnijih hrvatskih TV voditelja.
Kroz Nedjeljom u 2 prošli su mnogi najistaknutiji akteri hrvatske i regionalne scene – od premijera i predsjednika, preko umjetnika i sportaša, do kontroverznih poduzetnika. Svaki takav razgovor Stanković nastoji učiniti relevantnim za “običnog” gledatelja, postavljajući pitanja koje bi i publika sama željela postaviti. Više od 20 godina od početka emitiranja, Aleksandar Stanković i dalje svake nedjelje u 14 sati drži pažnju gledatelja, a njegova emisija prerastla je u sinonim za nedjeljno popodne mnogih građana.
Književni i dokumentarni rad
Osim kroz novinarstvo, Stanković se izražava i kroz pisanu riječ. U slobodno vrijeme bavio se pisanjem poezije te je do sada objavio nekoliko knjiga i publicističkih djela. U nastavku su pobrojane najvažnije knjige Aleksandra Stankovića:
- Jutra pobijeđenih (2001.) – zbirka poezije, Stankovićev književni prvijenac.
- Igor Mandić na mjesecu (2010.) – zbirka pjesama, posvećena hrvatskom esejistu Igoru Mandiću.
- Uglavnom su me voljele starije gospođe (2011.) – zbirka poezije sa satiričnim osvrtima, treća i najzapaženija njegova zbirka pjesama.
- Sto faca i Aca (2013.) – knjiga anegdota i kratkih priča iza kulisa emisije Nedjeljom u 2. U njoj Stanković prepričava zanimljive događaje i razgovore s brojnim gostima koji su se odvijali neposredno prije ili poslije emisije.
- Depra (2023.) – osobna ispovijed i osvrt na dugogodišnju borbu s depresijom (napisana kombinacijom poezije i proze).
- F32 (2025.) – nastavak na Depru, u kojem autor nastavlja tematizirati život s kliničkom depresijom (naziv knjige odnosi se na šifru dijagnoze depresivnog poremećaja).
Stanković je kroz svoj književni opus pokazao svestranost – od poezije i proze, do publicističkih zapisa o vlastitoj emisiji i zdravstvenim borbama. Njegove novije knjige Depra i F32 privukle su veliku pažnju javnosti jer otvoreno govore o temama mentalnog zdravlja kroz prizmu osobnog iskustva – o čemu više pišemo u nastavku (vidi poglavlje Borba s depresijom).
Pored knjiga, Aleksandar Stanković okušao se i u stvaranju dokumentarnih i putopisnih sadržaja za televiziju. Autor je dvaju zapaženih dokumentarnih filmova: “Moje želje, moji snovi” (2004.) o problemu nezaposlenosti i “Tata ide u Pan” (2005.) o MMA borcu Mirku Filipoviću. Također, veliki je ljubitelj motocikala i putovanja te je snimio čak pet sezona putopisnog serijala “Vjetar u kosi” (2014.–2018.) u kojima na motociklu obilazi razne krajeve Hrvatske i susjednih zemalja. Zanimljivo je spomenuti da se Stanković povremeno pojavio i u ulozi glumca amatera – primjerice, u popularnoj humorističnoj seriji “Bitange i princeze” i dramskoj seriji “Dobre namjere” odigrao je cameo uloge, glumeći samoga sebe (odnosno prepoznatljivog „ćelavog“ TV voditelja). Sve ove aktivnosti pokazale su Stankovićevu želju da se ne ograniči samo na jedno polje, već da svoju kreativnost izrazi na razne načine.
Privatni život
Iako je po prirodi povučen izvan svjetla reflektora, neke pojedinosti iz privatnog života Aleksandra Stankovića poznate su javnosti. Dio njih sam je podijelio kroz intervjue ili knjige, dok su se druge našle u medijima zbog interesa publike za popularnog voditelja.
Stanković se oženio relativno kasno, u svojim ranim četrdesetima. Svoju suprugu Željku (djevojački Crnogaj), novinarku i urednicu portala Gloria.hr, upoznao je 2006. godine u vlastitoj emisiji – Željka je tada bila studentica koja je s grupom kolega gostovala u publici Nedjeljom u 2. Ubrzo nakon toga započeli su vezu, isprva je držeći daleko od očiju javnosti. Par se prvi put zajedno pojavio u javnosti na dočeku Nove 2007. godine u Budimpešti, čime su potvrdili svoju vezu. Nakon višegodišnjeg zajedničkog života, Stanković je zaprosio Željku na romantičan i neobičan način – na srednjovjekovnom brodu Karaka u Dubrovniku 2012. godine, te su se te iste večeri i vjenčali na brodu, iznenadivši i najbliže prijatelje.
Aleksandar i Željka danas imaju dvoje djece. Prva kći, Una, rodila se 2009. godine, dok su drugo dijete dobili tek nakon gotovo deset godina pauze – sina Maka, rođenog 2019. godine. Prema medijskim napisima, sin im je stigao upravo oko sedme godišnjice braka, na radost cijele obitelji. Stanković svoju obitelj nastoji zaštititi od pretjerane medijske pozornosti, pa se supruga i djeca rijetko pojavljuju u javnosti. Obitelj živi mirnim životom u mjestu Sveta Nedelja kraj Zagreba.
U privatno vrijeme, Stanković njeguje svoj hobi vježbanja – godinama je redovit u teretani kako bi održao kondiciju, a jedno vrijeme trenirao je i boks. Za sebe kaže da na taj način “puni baterije” i otpušta stres nakupljen kroz tjedan. Također je strastveni motociklist, što se vidi i kroz njegov putopisni serijal. Unatoč ozbiljnim temama kojima se bavi u emisiji, kolege ga opisuju kao duhovitog i srdačnog u neformalnom druženju.
Borba s depresijom
Jedan od najvažnijih (i najtežih) aspekata privatnog života Aleksandra Stankovića izašao je na vidjelo tek proteklih godina – njegova dugogodišnja borba s kliničkom depresijom. Naime, Stanković boluje od depresije od 2010. godine, no javno o tome nije govorio gotovo petnaestak godina. Tek 2023. odlučio je progovoriti otvoreno o svojim mentalnim poteškoćama kako bi, prema vlastitim riječima, pomogao i drugim ljudima u sličnoj situaciji i smanjio stigmu oko depresije. Svoje iskustvo pretočio je u knjigu „Depra” (kolokvijalan naziv za depresiju) koja je izašla u rujnu 2023. godine, u izdanju Telegrama. U knjizi Stanković opisuje kako je živjeti i raditi uz depresiju: naveo je, primjerice, situaciju kada je zbog izuzetno lošeg psihičkog stanja gotovo otkazao emisiju uživo, osjećajući snažnu anksioznost i fizičke simptome koji su prijetili njegovoj sposobnosti da vodi razgovor. Ipak, uspio je uz terapiju održati kontinuitet – godinama je vodio „Nedjeljom u 2” dok je istovremeno uzimao antidepresive, a da publika toga nije bila svjesna.
Knjiga Depra izazvala je velik odjek. Stanković je kasnije otkrio da je tek nakon njenog objavljivanja shvatio koliko mnogo ljudi oko nas prolazi slične borbe – mnogi su mu se javno i privatno javili podijeliti vlastita iskustva i pružiti podršku. Već u prvih nekoliko mjeseci knjiga je doživjela nekoliko izdanja i rasprodana naklada, što govori da je pogodila pravu temu u pravom trenutku. Ohrabren tim odjekom, Stanković je nastavio pisati o depresiji te je 2025. godine objavio i nastavak pod nazivom „F32” (šifra dijagnoze depresije). Time se svrstao među rijetke javne osobe u Hrvatskoj koje otvoreno govore o mentalnom zdravlju, čime je dao važan doprinos destigmatizaciji depresije. Za svoj angažman na tom polju dobio je i posebnu nagradu udruge Životna linija za promociju mentalnog zdravlja u medijima (2023.). Stankovićev primjer pokazuje da i osobe koje se na ekranu čine snažne i samouvjerene mogu voditi tihe bitke u privatnosti – i da je u redu potražiti pomoć i govoriti o tome. Mnogi su čitatelji istaknuli da su mu zahvalni na iskrenosti, jer su se zbog njegove priče osjetili manje usamljeni u vlastitim problemima.
Nagrade i priznanja
Aleksandar Stanković tijekom svoje karijere osvojio je niz strukovnih nagrada i priznanja, čime je potvrđena kvaliteta njegova rada i utjecaj koji ima kao novinar i voditelj:
- Godišnja nagrada HRT-a (1999.) – za najbolju radijsku emisiju (Poligraf).
- Nagrada HND „Marija Jurić Zagorka” (2000.) – za najbolji TV talk-show (Nedjeljom u 2).
- Nagrada HND „Novinar godine” (2009.) – najviše priznanje Hrvatskog novinarskog društva, dodijeljeno Stankoviću za njegov novinarski rad i utjecaj te godine.
Uz navedeno, Stanković je cijenjen i među publikom i kolegama kao novinar od integriteta. Njegova emisija uživa status kultne televizijske institucije, a on sam često se spominje kao jedno od zaštitnih lica HRT-a. Otvorenost kojom je u novije vrijeme pristupio temi vlastitog mentalnog zdravlja donijela mu je i poštovanje šire javnosti izvan okvira politike i medija.
Zaključak
Aleksandar “Aco” Stanković svojim je radom ostavio dubok trag u hrvatskom medijskom prostoru. Od mladića koji je raznosio novine u rodnoj Subotici i maštao o diplomaciji, preko novinara koji je izgradio karijeru na postavljanju teških pitanja moćnicima, do autora koji hrabro dijeli svoje najintimnije bitke s publikom – Stankovićev profesionalni i životni put nudi inspiraciju i važnu pouku. Kao dugogodišnji voditelj emisije Nedjeljom u 2, postao je glas koji proziva nepravdu i traži odgovore, a kao pisac koji je progovorio o depresiji, postao je glas koji pruža podršku i razumijevanje.
Njegova biografija pokazuje kako jedna osoba može istovremeno biti oštar kritičar društva, ali i empatičan sugovornik onima koji pate u tišini. Stanković i dalje nastavlja stvarati nove emisije i sadržaje, pa možemo očekivati da će i u godinama koje dolaze doprinositi javnom dijalogu u Hrvatskoj. Hoćete li i dalje pratiti Nedjeljom u 2 i čitati Stankovićeve knjige? Podijelite svoje mišljenje – Aleksandar Stanković zasigurno će nas i ubuduće poticati na razmišljanje i razgovor o važnim temama.
Naslovna fotografija: Šaholjubac, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons
